Ništa nije ukazivalo na ljubav, ni na prvi ni na drugi pogled. U Krčedin sam došla kao devojka za neki 1. maj. Stigli smo u vikendicu koja godinama nije korišćena da pola praznika provedemo u prašini pokušavajući da je očistimo, a ostatak da uživamo. Prethodno sam se danima raspitivala da li ima zmija u tom Krčedinu i svaki put sam dobijala odlučan odgovor: ne. Ispostaviće se kasnije da se mislilo na zmije otrovnice, da sam prvu zmiju koja je nestala u žbunju videla već u šetnji do Dunava, a drugu mnogo jeziviju, presečenu na tri dela na putu posutim sitnim šljunkom na samoj obali. Tu mi je već bilo dosta i Dunava i Krčedina. Tačku na i je dodala alergija na sve što je tog maja cvetalo, ali i učinilo da godinama posle toga odbijam da odem u Krčedin. Posle neslavnog upoznavanja, traljavo smo se merkali i podnosili ponekad, nekog leta, nekom prilikom... Ni jedna nije bila dovoljno dobra da nastavim da mu se vraćam, bez obzira na sve „godine koje su pojeli skakavci“.
U međuvremenu se ništa senzacionalno nije desilo u seocetu na obali Dunava, ali sam se promenila ja. Shvatila sam da uzaludno pokušavam da pobegnem iz grada, da mi nikakav izlet nije dovoljan i da ne želim samo da imam mesto gde mogu da okrećem roštilj i papriku, mada ni to nije na odmet. Falila su mi lenja avgustovska popodneva u Beogradu na 40+ stepeni, kada je sve gorelo, a ništa se nije moralo, niti pomeralo. Beograd odavno nije takav, i stalno je „u špicu“.
Kada su se stekli uslovi i kada smo momak iz vikendice i ja počeli da razmišljamo da kupimo neku kuću na selu, bilo je jasno da moja vojvođanska polovina ne može zamisliti drugačiju kuću, nego onu ušorenu, uz komšije, ali na nužnom odstojanju. U Bačkoj mi je odavno ostalo srce, ali mi je put bio duži nego što sam želela, pa smo krenuli u obilazak Perleza, Titela... Drugarica se smestila u živopisnom Čurugu, koji ima i svoju plažu na mrtvoj Tisi, ali se nigde nisam pronašla. I onda sam ja, potpuno nenadano, prešla preko svih gledanja ispod oka sa Krčedinom i predložila da našem starom znancu damo novu šansu.
Bilo je sunčano, ali zubato februarsko sunce. Pomalo besciljno smo tumarali selom i retke ljude, koji su se zadesili napolju, zapitkivali o kućama koje se eventualno prodaju u njihovoj ulici. Toliko malo je bilo potrebno da znamo tačno i ulicu u kojoj želimo da kupimo kuću. I bila je tu, čekala na nas. I promenila nam život.
4 komentara
Jelena Jocic kaže…
Bili smo deca. Braća sestre od stričeva, ujaka. Kao mali smo obozavali da idemo u selo. Zimske igre u snegu i letnje u rečici ispod kuća u viru , pravo kupanje i plaza pored. No onda smo odrasli i mislili da to više nije „ in“ i počeli iz prirode da bezimo u prašnjave koncert hale , kao bajagi u k…
Odgovor za Jelena Jocic
Gordana kaže…
Sećanja na detinjstvo i emocije koje pamtimo iz tog perioda ostaju za ceo život. Vraćamo im se u trenutku kada ponovo osetimo potrebu da prizovemo ono što smo tokom užurbanog života u gradu izgubili negde usput. Sve će ti tvoje selo vratiti višestruko, vraćaj mu se kad god možeš!
Olga kaže…
Draga moja drugarice i komšinice, I mi smo "pobegli" iz grada i u Krčedinu pronašli dom. Divan tekst.
Odgovor za Olga
Gordana kaže…
😍 Važno je da znamo šta tražimo i prepoznamo kada nađemo. I dom i ljude. 💕
